EU & Competition
Influence of a Directive on Damages Actions on the Croatian Legal Regime

→ Mislav Bradvica
Will the implementation of the Directive on Antitrust Damages Actions spur further progress on Croatian private enforcement?
Elements of private enforcement in Croatian law
The most recent amendments to the Croatian Competition Act (Act), which entered into force on 1 July 2013, have brought the long-anticipated first breath of systematic regulation of private enforcement. The amendments, primarily contained in Article 69a of the Act, are expected, with good reason, to provide initial impetus in procedures before Croatian courts to all parties that have suffered harm.1
Proposal for a directive2
Simultaneously with the adoption of the amendments to the Act, at the EU level, a process of alignment of regulations on damages actions for infringements of competition law was under way (and is still ongoing) as the EU Commission adopted a proposal for a directive on damages actions for infringements of the competition law provisions (Directive).
Regardless of the different expert views on the adoption of the Directive, its effects are far reaching and it leaves a number of open issues on implementation within the Croatian legal framework. Therefore, it is a pity that the proposal for the Directive was not considered more seriously in connection with the adoption of the amendments to the Act.
Issues regulated by the Directive
The Directive represents an attempt to align the procedural regulations of the member states with regard to (i) the disclosure of evidence in compliance with the principles of proportionality and protection of confidential information, as well as with regard to access to case files of the competition authorities; (ii) provisions that set the minimum limitation period; (iii) joint liability of offenders for suffered harm, with certain exceptions; (iv) detailed rules on the passing of overcharges and quantification of harm, and (vi) consensual dispute resolution.
Implications of the Directive
Interestingly, within the Croatian procedural rules (whether in the Act or the Civil Procedure Act), there are already solutions that (at least partly) comply with the requirements of the Directive. On the other hand, the implementation will certainly have to be carefully planned, given that the requirements of the Directive affect some of the institutions that are easily understandable and have been confirmed in detail by case law.
An example of the solution already known in the Croatian legal regime
The Directive stipulates the right to claim full compensation for the suffered harm, which includes compensation for actual loss and for loss of profit3, and interest. Such solution is already fully accepted as a standard in the Croatian law.
Furthermore, the Directive envisages the binding effect of final decisions of national competition authorities or by reviewing courts, meaning that the courts cannot take decisions running counter to agreements, decisions, or practices that are already the subjects of a final infringement decision.
However, the amendments to the Act provided that the court when deciding on damage action shall take particularly into account the final decision of the Competition Agency or EU Commission. Thus, the amendments to the Act do not stipulate that the court is bound by the final decision of the Agency, which will eventually be corrected, in our opinion, via a stabile body of case law on the preliminary questions. Pursuant to court practice, the court is bound by a final administrative act within the boundaries of finality on the existence of certain rights or legal relationships.4
Possible additional interventions in procedural rules
It should be pointed out that the rules of civil procedure regulate gradual and manifestation lawsuits governed by article 186b of the Civil Procedure Act and that might to some extent meet the requirements set by the Directive on disclosure of evidence.5 But the provisions regarding the manner, the classification of documents, and when those documents may be disclosed will have to be adopted separately. The Directive clearly defines that national courts, for example, cannot order a party or a third party to disclose leniency corporate statements or settlement submissions. In this sense, additional restrictions, or a completely new institution, will have to be introduced to answer to the requirements of the Directive.
In addition, the manner in which the statute of limitation is recognised by the Directive is something that will have to be carefully implemented into the system, since it represents a novelty for damages actions, where the subjective deadline of the statute of limitations would be extended from three to five years.
Also, although it is reasonable to conclude that courts would take the same stand as the Directive (undertakings that have infringed competition law through joint behaviour are jointly and severally liable for the damage caused by the infringement), an intervention will be necessary and measures will have to be implemented to at least protect the leniency applicant.6
A proposal for a Directive on damages actions for breaches of EU Competition law, if adopted in its present form, will have an immense impact on civil procedure in that the actions for damages for competition law infringements will be treated separately from the general process institutions.
- 1
- According to available information, the implementation of this instrument of enforcement has not been confirmed yet in procedures before Croatian courts.
- 2
- Directive on certain rules governing actions for damages under national law for infringements of the competition law provisions of the member states and of the European Union.
- 3
- The directive, however, only acknowledges established EU case law (eg, Joined Cases C‑295/04 to C‑298/04 Manfredi and Others).
- 4
- Thus, a contrario civil court may only decide on the preliminary issue outside the boundaries of final administrative act (or decision of the review court); eg, ruling of the High Commercial Court of the Republic of Croatia (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske), case no. Pž-2871/01 of 3 June 2003.
- 5
- Elements of rules on submission of documents in the possession of the other party, as prescribed by Article 233 of the Civil Procedure Act, may also be used.
- 6
- Article 11 para 2 of the Directive prescribes that an undertaking granted immunity from fines by a competition authority under a leniency programme is liable to injured parties other than its direct or indirect purchasers or providers only when such injured parties show that they are unable to obtain full compensation from the other undertakings involved in the same competition law infringement.
Utjecaj Direktive o zahtjevima za naknadu štete na hrvatski pravni režim

→ Mislav Bradvica
Hoće li implementacija Direktive o zahtjevima za naknadu štete zbog povreda propisa o tržišnom natjecanju potaknuti daljnji napredak privatno-pravne provedbe tržišnog natjecanja u Hrvatskoj?
Elementi privatno-pravne zaštite u hrvatskom pravu
Posljednje izmjene Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (Zakon), koje su stupile na snagu 1. srpnja 2013., donijele su dugoočekivani dah prvog sustavnog uređenja privatno-pravne zaštite u svezi povreda pravila o zaštiti tržišnog natjecanja. Od spomenutih izmjena, koje su primarno sadržane u članku 69.a Zakona, s pravom se očekuje da pred hrvatskim sudovima daju inicijalni zamašnjak svim strankama koje su pretrpjele štetu.1
Prijedlog Direktive2
Istovremeno s usvajanjem spomenutih izmjena Zakona, na razini Europske unije trajao je proces ujednačavanja pravila vezanih uz zahtjeve za naknadu štete koja nastaje povredama pravila o zaštititi tržišnog natjecanja (a postupak i dalje traje), kako je Europska komisija usvojila prijedlog Direktive o pravilima zahtjevima za naknadu štete zbog povreda pravila o zaštiti tržišnog natjecanja (Direktiva).
Bez obzira na različite stručne poglede i stavove koji prate usvajanje Direktive, njeni mogući učinci su dalekosežni te otvaraju niz pitanja u pogledu načina njene implementacije u hrvatski pravni okvir. Stoga, ostaje izraziti žaljenje što prijedlog spomenute Direktive nije detaljnije uzet u razmatranje pri donošenju izmjena Zakona.
Odnosi koje Direktiva uređuje
Predložena Direktiva predstavlja pokušaj ujednačavanja procesnih pravila zemalja članica u pogledu (i) objave, odnosno otkrivanja dokaznog materijala uz poštivanje načela proporcionalnosti i zaštite povjerljivih informacija te pristupa dokumentima spisa tijela za zaštitu tržišnog natjecanja; (ii) pravila koja određuju minimalne rokove zastare; (iii) zajedničke i solidarne odgovornosti osoba koje su povrijedile propise, uz predviđene iznimke; (iv) detaljnih pravila o prijenosu nastalog povišenja cijene na daljnje sudionike u trgovini i kvantifikaciji štete te (v) mirnom rješavanju sporova.
Implikacije Direktive
Zanimljivo je za istaknuti kako unutar hrvatskih procesnih pravila (bilo onih sadržanih u Zakonu ili u Zakonu o parničnom postupku), već postoje određena rješenja kojima se (barem dijelom) udovoljava zahtjevima Direktive. S druge strane, dio pravila zasigurno će morati biti promišljeno implementiran, imajući u vidu kako bi mogao utjecati na neke od lako razumljivih instituta, koji su pri tome jasno uokvireni stvorenom sudskom praksom.
Primjeri rješenja koje hrvatski pravni poredak već poznaje
Direktiva propisuje pravo na punu nadoknadu pretrpljene štete3, što uključuje nadoknadu obične štete i izmakle dobiti, kao i pripadajućih kamata. Takav pristup određenju štete, već je u cijelosti identičan prihvaćenom standardu hrvatskog prava u odnosu na zahtjeve za naknadom štete.
Nadalje, Direktiva propisuje obvezujući učinak pravomoćnih odluka tijela za zaštitu tržišnog natjecanja ili sudova koji obavljaju upravno-sudsku kontrolu, što znači da parnični sudovi ne mogu usvajati odluke koje bi dovodile do drukčijeg utvrđenja sporazuma, odluke ili postupanja, a koji su već objekt pravomoćne odluke.
Međutim, izmjenama Zakona propisano je kako će nadležni (trgovački) sud pri donošenju odluke o naknadi štete osobito uzeti u obzir pravomoćno rješenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja ili Europske komisije. Dakle, izmjene Zakona ne propisuju da je sud vezan pravomoćnim rješenjem Agencije, što će i prije mogućeg usvajanja Direktive, barem prema našem mišljenju, biti korigirano stabilnom sudskom praksom u odnosu na institut prethodnog pitanja. Naime, prema sudskoj praksi, sud je vezan pravomoćnim upravnim aktom, u granicama njegove pravomoćnosti, o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos.4
Mogući dodatni zahvati u postojeća procesna rješenja
Treba napomenuti kako pravila hrvatskog parničnog postupka uređuju stupnjevite i/ili manifestacijske tužbe regulirane člankom 186.b Zakona o parničnom postupku, a koje bi mogle, barem u određenoj mjeri, udovoljiti zahtjevima postavljenima Direktivom u odnosu na objavu, odnosno otkrivanje dokaza.5 Ipak, pravila u svezi načina korištenja dokumenata, njihove klasifikacije, kao i definiranja slučajeva kad takvi dokumenti mogu biti otkriveni — morat će biti posebno usvojena. Naime, predložena Direktiva jasno definira kako, primjerice, nacionalni sud ne može narediti stranci ili trećoj osobi otkrivanje izjave o sudjelovanju u kartelu ili prijedloga za nagodbu. U tom smislu će se morati postaviti dodatna ograničenja ili se uvesti u potpunosti novi institut kako bi mogao odgovoriti zahtjevima Direktive.
Dodatno, način na koji je prepoznato pitanje zastare morati će biti pažljivo uzeto u obzir pri implementaciji u hrvatski pravni sustav. Novo rješenje bi moglo predstavljati odmak od tipičnih zahtjeva za naknadom štete, naravno, u ovisnosti o mogućem proširenju subjektivnog roka zastare.
Ujedno, iako je razumno za očekivati da bi hrvatski sudovi zauzeli istovjetan stav onom predviđenom Direktivom (da su poduzetnici koji su počinili povredu pravila o zaštiti tržišnog natjecanja zajedničkim postupanjem zajednički i solidarno odgovorni za štetu koja je proistekla iz povrede), bit će potrebno izvršiti intervenciju te implementirati mjere kako bi se zaštitio sudionik kartela koji je obavijestio tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja o kartelu te pri tome dostavio potrebne podatke.
Prijedlog Direktive o zahtjevima za naknadu štete zbog povreda propisa Europske unije o zaštiti tržišnog natjecanja, ako bude usvojen u predloženom obliku, imat će značajan učinak na hrvatska parnična pravila dok će zahtjevi za naknadu štete radi povreda pravila o tržišnom natjecanju, radi niza posebnosti, biti tretirani izdvojeno u pogledu određenih procesnih instituta.
- 1
- Prema dostupnim informacijama, pred hrvatskim sudovima još uvijek nije došlo do korištenja ovog instrumenta zaštite.
- 2
- Engleska jezična verzija naziva Direktive glasi: “Directive on certain rules governing actions for damages under national law for infringements of the competition law provisions of the Member States and of the European Union”.
- 3
- Direktiva ovime samo prepoznaje već utvrđene stavove koji proizlaze iz prakse sudova Europske unije (npr. (spojeni predmeti C‑295/04 do C- 298⁄04; Manfredi i drugi).
- 4
- Stoga, a contrario, parnični sud može odlučivati o takvom prethodnom pitanju samo izvan granica pravomoćnosti upravnog akta (ili posljedično odluke suda koji obavlja upravnu-sudsku kontrolu); npr. izraženi stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 3 lipnja 2003, u predmetu Pž-2871/01.
- 5
- Elementi pravila o podnošenju isprava i pozivanju na isprave koje se nalaze u posjedu druge stranke u postupku, a kako su određeni člankom 233. Zakona o parničnom postupku, mogu također biti smisleno uzeti u obzir pri implementaciji.