Corporate / M&A
Privatisation and Change of Legal Form of Sports Clubs in Serbia

→ Bojan Rajić

→ Jovan Crnogorčević
In September 2013, the Serbian vice-prime minister called for urgent privatisation in sports sector that seems to be without legal basis.
Introduction
In Europe, sports generates annual turnover of EUR 400 bln or 3.7% of the EU gross domestic product and employs 5.4% of the entire workforce. Currently, as one of the fastest growing industries, sports makes up 3% of total world trade. Today’s most successful clubs are organised and operate as for-profit organisations.
In Serbia, sport is of great importance as confirmed by the Serbian Constitution (Ustav Republike Srbije). The Constitution proclaims sport as a social value under authority of the state that regulates and provides a working system. Democratic changes in Serbia in the year 2000 caused the need for Serbia to adapt to European standards in all aspects of social functioning, including sports.
To align with European standards and values, the privatisation of sports clubs is necessary. The Sports Act (Zakon o sportu) came into force in April 2011 and raises many controversial questions, two of which are privatisation and sports clubs’ legal form.
Privatisation
Under Article 31 of the Sports Act, a professional sports club (Club) may be organised as an association or a company. In Serbia Clubs are predominantly organised as associations of citizens; there are no state established or owned Clubs.
Under Article 36 of the Association Act (Zakon o udruženjima), the Club, as an association, is a civil entity that may acquire assets in ownership. The legal form of association allows a Club to acquire ownership over stadiums and other supporting facilities.
The Privatisation Act stipulates that the subject of the privatisation process may be state (previously social) property.
The greatest attention is drawn to the privatisation of the two most successful sport clubs in Serbia: FC Red Star and FC Partizan; however, not because of their value as a brand, but for the fact that their sports facilities are situated in very attractive locations in Belgrade, where the land price has reached astronomical figures. These two Clubs already own the stadiums and other facilities and, therefore, ownership of these facilities may not be the subject of privatisation since it is not state but private property.
This actually means that the Sports Act manifests pretensions of the state to carry out “privatisation of private property”. If it comes to this, instead of privatisation, usurpation of Club property will occur. This would be a direct violation of the constitutional right to private property.
In these particular cases, only the land where the sports facilities are built can be the object of privatisation. This land is owned by the state. Under current Serbian regulations, although this land is a part of the Club’s property, only the Club has the right to use it without the ownership title. The privatisation of this part of the Club’s property should be conducted through the conversion of the right to use to a right of ownership. But the Sports Act does not provide such a solution.
Change of legal form
Article 55 paragraph 1 of the Serbian Constitution guarantees freedom of association. Members of the Club, exercising this freedom, established the Club as an association and have the right to remain its members as long as they wish. This right cannot be denied by the state. The inherited legal form of the Club will be the starting point (basis) for the change of legal form, respecting the right of members to freely choose their desired legal form. Imposing the choice of legal form by the state would be a breach of the Constitution. The free will of the members expressed in the assembly is of crucial importance for the future status of the Clubs.
Conclusion
The principal goals of the privatisation of sport clubs are (i) increase of economic efficiency; (ii) inflow of fresh capital; (iii) changes in the ownership structure; and (iv) stability. For Serbian sports, the most appropriate solution for privatisation of sport clubs would be the Spanish model, according to which 38 basketball and 40 football clubs were privatised. Precisely, clubs should be transformed from associations to joint stock companies and special rules should be implemented for Red Star and Partizan – similar to Real Madrid and Barcelona, where no natural or legal person can own 100% of the shares and foreigners are not allow to hold a majority stake.
As one of the fastest growing industries, sports currently makes up 3% of total world trade.
Privatizacija sportskih klubova u Srbiji i statusne promene

→ Bojan Rajić

→ Jovan Crnogorčević
U septembru 2013. godine, prvi potpredsednik Vlade Republike Srbije pozvao je na hitnu privatizaciju sportskih klubova, koja je po svoj prilici bez pravnog osnova.
Uvod
U Evropi sport generiše obrt od 400 milijardi evra odnosno 3.7% bruto nacionalnog proizvoda EU i zapošljava 5.4% radne snage. Kao jedna od najveće rastućih privrednih grana današnjice, sport čini 3% ukupne svetske trgovine. Najuspešniji klubovi današnjice organizovani su i posluju kao profitne organizacije.
U Srbiji sport je od izuzetnog značaja što potvrđuje i sam Ustav Republike Srbije koji ga proklamuje kao društvenu vrednost o kojoj se stara država, uređujući i obezbeđujući sistem rada. Demokratske promene 2000. godine u Srbiji, dovele su do potrebe za približavanjem i prilagođavanjem evropskim standardima u svim aspektima društvenog funkcionisanja, pa tako i u sportu.
Radi usaglašavanja sa evropskim standardima i vrednostima neophodna je privatizacija sportskih klubova. Zakon o sportu, koji je stupio na snagu u aprilu 2011. godine, otvara mnoga kontraverzna pitanja, među kojima su i privatizacija i pravna forma sportskih klubova.
Privatizacija
Prema članu 31. Zakona o sportu, profesionalni sportski klub (Klub) može se osnovati kao udruženje ili kao privredno društvo. Klubovi su u Srbiji uglavnom osnovani kao udruženja građana; ne postoji Klub čiji je osnivač ili vlasnik država.
Prema članu 36. Zakona o udruženjima, Klub kao udruženje je građansko pravno lice koje stiče sredstva i svojinu. Pravna forma udruženja građana omogućava Klubu da stiče pravo svojine nad stadionima i ostalim pratećim objektima.
Zakon o privatizaciji predviđa da predmet privatizacije može biti državna (ranije društvena) svojina.
Najveću pažnju privlači privatizacija dva najuspešnija sportska kluba u Srbiji: FK Crvena zvezda i FK Partizan, ali ne zbog njihove vrednosti kao brenda, već zbog činjenice da se njihovi sportski objekti nalaze na veoma atraktivnim lokacijama u centru Beograda, gde cena zemljišta dostiže astronomske iznose. Ova dva Kluba već su vlasnici stadiona i drugih objekata, pa samim tim svojina na navedenim objektima ne može biti predmet privatizacije jer nije državna, već privatna.
To zapravo znači da Zakon o sportu ispoljava pretenziju da sprovede “privatizaciju privatne svojine”. Ukoliko do toga dođe, umesto privatizacije uslediće uzurpacija klupske imovine. Time bi bilo direktno narušeno Ustavom garantovano pravo na privatnu svojinu.
U ovakvim slučajevima, predmet privatizacije može biti samo zemljište na kojem su izgrađeni sportski objekti. To zemljište je u državnoj svojini. Prema važećim propisima Republike Srbije, iako to zemljište ulazi u sastav imovine Kluba, Klub na njemu ima samo pravo korišćenja a ne pravo svojine. Privatizacija ovog dela imovine Kluba, sprovela bi se kroz konverziju prava korišćenja u pravo svojine. Međutim, Zakon o sportu ne predviđa takvo rešenje.
Statusne promene
Odredbom člana 55. stav 1. Ustava Republike Srbije zajemčena je sloboda udruživanja. Članovi Kluba, ostvarujući ovu slobodu, osnovali su Klub kao udruženje i imaju pravo da ostanu njegovi članovi koliko žele. To pravo im država ne može uskratiti. Nasleđeni status kluba mora biti polazna osnova za statusnu transformaciju, uz poštovanje prava članstva da slobodno bira željenu pravnu formu. Nametanje statusa značilo bi kršenje Ustavne kategorije. Slobodna volja članova, izražena u odluci skupštine, od ključnog je značaja za budući status Kluba.
Zaključak
Osnovni ciljevi privatizacije sportskih klubova su (i) povećanje ekonomske efikasnosti; (ii) priliv svežeg kapitala; (iii) promene vlasničke strukture; i (iv) stabilnost. Najprikladnije rešenje za privatizaciju sportskih klubova u Srbiji bio bi španski model, po kome je uspešno privatizovano preko 38 košarkaških i 40 fudbalskih klubova. Potrebna je transformacija klubova iz statusa udruženja u akcionarska društva, kao i primena specijalnih normi na klubove Crvena Zvezda i Partizan koja važe za Real Madrid i Barcelonu, po kojima ne može ni jedno fizičko ili pravno lice biti vlasnik 100% akcija i koje ne dopuštaju da stranci imaju većinski paket akcija.