Compliance & White Collar Crime
Whistle-blower Protection in Serbia

→ Srđana Petronijević

→ Nataša Lalatović
Whistle-blowers are often among the most important actors in the fight against corruption. But the protection given to the whistle-blowers under the current regulations gives no reason to Serbian citizens to consider reporting irregularities.
Introduction
Effective protection of whistle-blowers encourages people to stand up against corruption in their surroundings and report what could not be detected by the authorities otherwise. Serbia invests a lot of effort in fight against corruption. Yet the protection given to the whistle-blowers under the current regulations gives no reason to the Serbian citizens to consider reporting irregularities.
Some of the major corruption affairs in Serbia have been reported by whistle-blowers. Yet, instead of protection, these people were exposed to severe retaliation. One whistle-blower lost his job, remained unemployed for five years, and constantly received threats. Other whistle-blowers who kept their jobs were exposed to such retaliation and excommunication at work that they requested transfers to different, even lower positions. Some were even criminally prosecuted.
Under such conditions citizens will think twice before taking any action against corruption. And after thinking it through, most will find it extremely difficult to put the public interest before their own and the welfare and safety of their family.
Legal framework
Serbia still does not have a system for protecting whistle-blowers. It does not even have a law that covers this area. Instead, some vague and ambiguous provisions are scattered across different laws. The most detailed regulation on whistle-blower protection is the rulebook for protection of a person who reports corruption (Rulebook). The Rulebook has been adopted by the Anti-Corruption Agency. However, the Agency, which is not a legislative body, has not had much space to manoeuvre within its competence to introduce greater protection.
Interestingly, none of these provisions protects private sector employees. Only employees in the public sector can count on protection, and even then, only in certain circumstances.
The current situation has been criticised on many levels. Whistle-blower protection should be regulated by a separate act adopted by the parliament, and not by a rulebook that lacks sufficient legal authority. Furthermore, only an act adopted by the parliament can prescribe sanctions for those who breach whistle-blower rights.
Whistle-blower protection under the Rulebook
Who is protected?
The Rulebook only applies to employees in the public sector. While it applies to all employees in the state administration, when it comes to state enterprises and public institutions, only management is protected. It is often heard that it is unlikely that management would report corruption, as those are the persons who are typically in a position to be involved in unlawful activities.
What are the conditions for protection?
Whistle-blowers will be protected if: (i) they are public sector employees, (ii) they report corruption within the government body where they work (but not irregularities in other government bodies), (iii) the corruption is reported to the Agency (not some other public authority) with a written request for protection, and (iv) they act in good faith.
Whistle-blowers act in good faith if they have a justifiable reason to believe that the allegations for corruption are true, even if, at some later time, it turns out they were not true. Moreover, whistle-blowers must not have any unlawful or unethical goals when filing corruption allegations. This definition has been criticised because of its ambiguity and possible misuse. Who determines what is an unethical goal, and under what criteria? The Anti-Corruption Agency may deprive whistle-blowers protection at any time if it determines that they are not acting in good faith.
What kind of protection is provided?
The Rulebook provides two means of protection: identity protection and protection from retaliation. But there should be no need for both at a time, because no one can exercise retaliation against an anonymous whistle-blower.
Whistle-blowers enjoy identity protection if they expressly demand such protection. If their identity is then disclosed or they waive it, then they have a right to retaliation protection. Whistle-blowers are protected from employer retaliation in two ways: no change of employment status and no change of employment conditions against their will.
This includes any act against whistle-blowers that leads to physical or psychological molestation, termination of employment, exposure to disciplinary procedures, transfer to different working place, preventing from advancement, etc., as well as serious threats that any of these measures will be undertaken. It is irrelevant whether these measures are provoked by the whistle-blowers’ reports or some other facts or circumstances. Protection is given for up to two years.
Sanctions in case of retaliation
The only sanction is that the name of the institution and the official in charge exercising retaliation against the whistle-blower will be published on the special annual list prepared by the Anti-Corruption Agency. The Rulebook could not prescribe any other sanction because it is the parliament’s competence.
Next steps
Whistle-blower protection in Serbia has been criticised for years. The government has recently appointed a commission to prepare a new act, the first draft of which is expected by the end of 2013, and adoption in the first half of 2014 after public discussion. It is expected that the act will provide sound and reliable protection for whistle-blowers in both the public and private sector. It is yet to be seen if the new act will meet the high expectations the public has placed in the commission. And after the law is adopted, a new battle will start: implementation of the new rules in practice.
Some of the biggest corruption affairs in Serbia have been reported by whistle-blowers. But instead of protection, these people were exposed to severe retaliation.
Zaštita uzbunjivača u Srbiji

→ Srđana Petronijević

→ Nataša Lalatović
Uzbunjivači (whistle-blowers) su često među najvažnijim akterima u borbi protiv korupcije. Ali zaštita koja se trenutno pruža uzbunjivačima u skladu sa aktuelnim propisima ne daje građanima Srbije nikakav podsticaj da prijavljuju nepravilnosti.
Uvod
Delotvorna zaštita uzbunjivača podstiče ljude da se suprotstave korupciji u svojoj okolini i prijave povrede koje nadležni organi inače ne bi mogli drugačije otkriti. Srbija ulaže velike napore u borbu protiv korupcije. Ali zaštita koja se trenutno pruža uzbunjivačima u skladu sa aktuelnim propisima ne daje građanima Srbije nikakav podsticaj da prijavljuju nepravilnosti.
Neke od najvećih korupcijskih afera u Srbiji prijavili su upravo uzbunjivači. Ali umesto da budu zaštićene, te osobe su bile izložene odmazdi. Jedan uzbunjivač je ostao bez posla, bio nezaposlen još pet godina i dobijao preteće poruke. Ostali uzbunjivači, koji nisu otpušteni, izloženi su takvoj odmazdi i izopštenosti na poslu, da su zahtevali premeštaj na druga, pa čak i niža radna mesta. Neki od njih su čak i krivično gonjeni.
Pod takvim uslovima, građanin će dobro razmisliti pre nego što se odluči da preduzme bilo kakve korake u borbi protiv korupcije. Ali i kada razmisle o tome, mnogima će biti veoma teško da interes javnosti stave ispred sopstvenog interesa i dobrobiti i bezbednosti svojih porodica.
Zakonski okvir
Srbija još uvek nema sistem za zaštitu uzbunjivača. Ne postoji čak ni zakon koji reguliše ovu oblast. Umesto toga, postoje tek neodređene i dvosmislene odredbe koje se nalaze u različitim zakonima. Najdetaljniji propis o zaštiti uzbunjivača je Pravilnik o zaštiti lica koje prijavi sumnju na korupciju (Pravilnik). Pravilnik je usvojila Agencija za borbu protiv korupcije. Ali Agencija, koja nije zakonodavno telo, nije imala mnogo prostora za manevrisanje u okviru svojih ovlašćenja kako bi uvela viši nivo zaštite.
Zanimljivo je to da nijedna od ovih odredaba ne štiti zaposlene u privatnom sektoru. Na zaštitu mogu računati samo zaposleni u javnom sektoru, pa čak i onda samo pod određenim uslovima.
Aktuelna situacija je predmet kritike na više nivoa. Zaštita uzbunjivača treba da bude regulisana posebnim zakonom koji će usvojiti Narodna skupština, a ne pravilnikom koji nema adekvatan pravni autoritet. Osim toga, samo zakon koji usvoji Narodna skupština može propisati sankcije za one koji krše prava uzbunjivača.
Zaštita uzbunjivača u skladu sa Pravilnikom
Ko ima pravo na zaštitu?
Pravilnik se odnosi samo na zaposlene u javnom sektoru. Međutim, dok se Pravilnik odnosi na sve zaposlene u državnoj administraciji, kada je reč o državnim preduzećima i ustanovama, pravo na zaštitu ima samo rukovodstvo. Često se čuje komentar da je malo verovatno da rukovodstvo prijavi sumnju na korupciju, pošto su upravo rukovodioci najčešće u situacijama da učestvuju u nezakonitim radnjama.
Koji su uslovi za pružanje zaštite?
Uzbunjivač ima pravo na zaštitu: (i) ako je zaposlen u javnom sektoru, (ii) ako prijavi sumnju na korupciju u državnom organu u kojem je zaposlen (ali ne i nepravilnosti u drugim državnim organima), (iii) ako je sumnja na korupciju prijavljena Agenciji (ali ne i nekom drugom organu javne vlasti) uz pisani zahtev za pružanje zaštite, i (iv) ako postupa u dobroj veri.
Uzbunjivač postupa u dobroj veri ako ima opravdanog razloga da veruje da su informacije koje razotkriva istinite, čak i ako se kasnije ustanovi suprotno. Osim toga, uzbunjivač ne sme imati nezakonit ili neetički cilj kada razotkriva informacije o sumnji na korupciju. Ova definicija je bila predmet kritike zbog svoje dvosmislenosti i moguće zloupotrebe. Ko određuje šta je neetički cilj, i na osnovu kojih kriterijuma? Agencija za borbu protiv korupcije može u bilo kom trenutku lišiti uzbunjivača zaštite ako utvrdi da on nije postupao u dobroj veri.
Kakva vrsta zaštite je obezbeđena?
Pravilnik predviđa dve vrste zaštite: zaštitu identiteta i zaštitu od odmazde. Međutim, ne bi trebalo da obe vrste zaštite postoje istovremeno, pošto odmazda protiv anonimnog uzbunjivača nije moguća.
Agencija štiti anonimnost samo onog uzbunjivača koji izričito traži tu vrstu zaštite. U slučaju da uzbunjivač ima saznanja da mu je identitet razotkriven, ili odustane od zaštite anonimnosti, aktivira se mehanizam zaštite od odmazde. Zaštita uzbunjivača od odmazde poslodavca predviđa zabranu izricanja mera koje nepovoljno utiču na radno-pravni status i radne uslove protiv njegove volje.
To obuhvata svako činjenje prema uzbunjivaču koje dovodi do psihičkog ili fizičkog uznemiravanja, otkaza ugovora o radu, pokretanja disciplinskog postupka, premeštaja na niže radno mesto, zadržavanja u napredovanju itd, kao i ozbiljne i stvarne pretnje da će biti preduzeta bilo koja od navedenih mera. Irelevantno je da li su te mere izazvane prijavom uzbunjivača ili drugim činjenicama i okolnostima. Zaštita se pruža u periodu od najviše dve godine.
Odgovornost rukovodioca za odmazdu
Jedina sankcija je ta da Agencija za borbu protiv korupcije javno objavljuje naziv organa javne vlasti i rukovodioca koji vrši odmazdu prema uzbunjivaču na posebnoj godišnjoj listi. Pravilnik nije mogao da propiše nikakve druge sankcije, pošto su ove u nadležnosti Narodne skupštine.
Budući koraci
Zaštita uzbunjivača u Srbiji je već godinama predmet kritike. Vlada je nedavno imenovala komisiju zaduženu za sačinjavanje novog zakona, čiji se prvi nacrt očekuje do kraja 2013. godine, a usvajanje u prvoj polovini 2014. godine, nakon održane javne rasprave. Očekuje se da zakon propiše ozbiljnu i pouzdanu zaštitu uzbunjivača kako u javnom, tako i u privatnom sektoru. Ostaje da se vidi da li će novi zakon ispuniti visoka očekivanja koja javnost ima od komisije. A kada zakon bude usvojen, predstoji nova borba: primena novih pravila u praksi.